Početna»Vino»Intervju»Mladen Dragojlović
06.03.2016.

Mladen Dragojlović

ČOVEK JE NAJBITNIJI DEO TEROARA

intervju mladen dragojlović vinski magazin vino fino
Mladen Dragojlović je saradnik Vino & Fino magazina od početka, a njegove tekstove možete da čitate u svakom od brojeva. Međutim, to je njemu tek usputna aktivnost. Kao što oni koji se bave vinom u Srbiji dobro znaju, Mladen je pre svega enolog i to jedan od najuspešnijih, onaj koji je potpisao niz boca okićenih zlatnim i srebrnim medaljama sa takmičenja Decanter WWA iz Londona, nemačkog Mundus Vini , BIWC iz Sofije, VTV iz Beograda... Radi za vinarije Matalj iz Negotina, Milanović iz Surduka, Kuću vina Krčedin, kao i za smederevski podrum Janko koji je za bordovsku kupažu Stari Zavet 2011 osvojio regionalni trofej na Dekanterovom takmičenju u Londonu. Posle istorijske dodele priznanja i povratka iz glavnog grada Velike Britanije, sa Mladenom razgovaramo o svemu onome što nećete pročitati u njegovim autorskim tekstovima.

Zbog posla i obaveza, zamalo da ne odeš u London na dodelu Dekanterovih priznanja, pošto nisi znao da si osvojio trofej. Da li bi se nervirao da nisi bio tamo?

Poludeo bi! Zaista sam se dvoumio i na kraju sam ipak otputovao, delom da primim zlatnu medalju, a delom jer sam želeo da vidim London. Nisam znao šta da očekujem na ceremoniji, međutim, znajući da crvena vina iz našeg regiona veoma retko dobijaju zlatne medalje na tom takmičenju, palo mi je na pamet da ima šanse i za trofej, ali nisam mislio da smo ga zaista i dobili. Uživao sam u gradu, a kad sam otišao na ceremoniju, s obzirom na to da sam bio apsolutno najmlađi i odjednom se našao na crvenom tepihu, među čašama šampanjaca i pod blicevima, nisam bio baš opušten. Razgledajući okolo pokušavajući da se oslobodim treme prišao sam delu gde su bila izložena vina koja su osvojila trofeje. Prišao sam jednoj stanici, kad tamo Stari Zavet. Još uvek ne shvatajući, tražim pogledom po boci zlatnu medalju i vidim da umesto nje stoji sasvim druga nalepnica na kojoj je istaknut natpis: regionalni trofej! Uhvatio sam prvog čoveka koji je stajao do mene i rekao mu: Dobio sam trofej! Slikaj me! Kasnije sam potražio brošuru sa spiskom nagrađenih i video da je Stari Zavetbio u najužem izboru i za internacionalni trofej.

Da li je na samoj ceremoniji bilo komentara vezanih za nagrađeno vino?

Kasnije sam se upoznao sa Anđelom Mur koja mi je čestitala na vinu i načinu na koji je napravljeno. Ona je priznala, zapravo, čak je prilično grubo formulisala svoju dosadašnju impresiju o većini crvenih vina iz našeg regiona, govoreći kako je njeno iskustvo da su vina odavde dolazila najčešće bila pregažena tehnologijom, previše gruba, te da puno vinara nije shvatilo da previše svega ne znači i bolje vino. Znam zbog čega je to rekla, nažalost. Kada sam pokušao ranije da pričam o takvim stvarima sa nekim svojim kolegama, jako često sam nailazio na nerazumevanje, bilo mi je teško da branim svoje stavove i da se nosim sa kritikama. Međutim, očigledno je da se stvari menjaju i da u Srbiji sve više ljudi shvata da dobro vino ne znači vino sa puno drveta i puno grubih tanina.

Šta ovaj trofej znači tebi, šta vinariji, a šta Srbiji?

Ovo je jako bitna stvar, odnosno, ovo je najveći uspeh u dosadašnjoj istoriji srpskog vinarstva. Dekanterov trofej je pre svega jako velika stvar za Srbiju, pa tek onda za Janka, njegovu vinariju i mene. Možda to neke kolege ne shvataju na pravi način, ali i to će se promeniti. Samo zajedno možemo da promenimo stvari i izgradimo dobar imidž vina iz Srbije, a to će se desiti ako i naredne godine idemo u London i ako neka vinarija odavde ponovo uzme zlato. Jedna ovakava medalja u 10 godina ne znači ništa sama po sebi. Isto tako, jako je važno ljude koji su priznati svetski vinski autoriteti, a koji kreiraju reputaciju vinskih regiona i vina kod potrošača na globalnom tržištu, što češće i više dovoditi u Srbiju. Ako oni sutra zavole sprska vina i steknu ovde pozitivna iskustva, na degustacijama će im dati bolju startnu poziciju i konačno sigurno više velikih priznanja.

U Srbiji se vrlo često priča o kontroverzama oko vinskih takmičenja, pogotovo u svetlu toga da ne dobiju ista vina svuda iste ocene. Uz to, čini se da je vinima iz manje poznatih vinskih zemalja ponekad teško da osvoje visoka priznanja. Šta je tvoj stav oko toga?

Prvo, ja mislim da su takmičenja bitna i da moramo što više da budemo prisutni, pogotovo na onima koja su relevantna. Sa druge strane, na mnogima zaista postoje problemi u organizaciji u tom smislu da sudije nekim regionima prilaze sa predrasudama i da se vinima ponekad ne daje dovoljno šansi. Ako ti se vino nije otvorilo ili ako je na flajtu stavljeno iza lošeg vina, automatski tvoja ocena pada i ti ne ideš dalje. Ako pak uspeš da prođeš prvi krug – visoka ocena je po pravilu zagarantovana. Bilo bi bolje kad bi bilo moguće još u kvalifikacijama isto vino probati više puta. Ali nije na meni da se time bavim, samo govorim o svom utisku. Konkretno, vrlo je čudno da neka vina ne dobiju više ocene, ima puno vinarija i iz Srbije za koje niko ne može da me ubedi da nisu zaslužile više. Na tim velikim takmičenjima ponekad je pomalo razočaravajuće što se srpskim, grčkim ili bugarskim vinima ne prašta ni najmanja greška, dok se vinima iz Burgundije ili Bordoa često toleriše svašta. To je nešto što moramo u dobroj meri sami da menjamo, da kontinuitetom savršenih vina zauzmemo svoje pozicije i izborimo se sa predrasudama, pa će i naš region imati drugačiji tretman.

Kako je nastao Stari Zavet 2011?

Ozbiljnom vinifikacijom ozbiljnog grožđa, pre svega. Vino je oko godinu i po dana odležavalo u barik buradima od srpskog hrasta za čiji kvalitet je zaslužan Janko. On sam bira debla, nosi ih na cepanje duga i nakon toga sam u svom dvorištu pazi na sazrevanje hrastovine. Posle odležavanja odabrao sam najbolju burad i od tog vina složio kupažu za Stari Zavet. Bez velike filozofije, ovo, kao i svako drugo veliko vino traži puno rada u vinogradu, dobru strategiju i pametnu vinifikaciju. Cilj mi je bio da dobijem kompleksne arome, izbegnem banalnost i stvorim pravi odnos punoće, ekstraktivnosti i svežine u ustima.

Na čemu Srbija treba da gradi svoju reputaciju i vinsku industriju, na lokalnim ili na internacionalnim sortama grožđa?

Kao i kod dobrog vina, u balansu između dve krajnosti. Ne može se ići samo jednim ili samo drugim pravcem. Lepo je kad dođe neko sa strane i kaže kako bi bilo super da zasadite 100 hektara prokupca, ali onda neka ga taj stručnjak i proda. Na domaćem tržištu reputaciju je lakše steći na internacionalnim sortama, a paralelno svakako treba graditi sopstveni identitet. Mada, autentičnost se ne postiže samo autohtonim sortama. Ključ je u autentičnoj interpretaciji podneblja i grožđa, bez obzira na to da li je ono od internacionalne ili lokalne sorte.

Gde je srpsko vinarstvo u odnosu na region?

Nažalost, zaostajemo i to samo zato što ne koristimo potencijale koje imamo. Mi zaista imamo šta da ponudimo i od čega da pravimo velika vina, ali naši problemi kriju se u glavama vinara i robovanju starim navikama. Za početak, većina mora da razume da je najbitniji deo teroara čovek. Vino ne pravi sud od inoksa ili skupi barik, već ga prave ljudi u koje treba jednako ulagati.

Koji ti je omiljeni vinski region u svetu?

Nezahvalno pitanje, teško je dati odgovor na njega. U poslednje vreme s nogu su me oborili pinoi i kabernei iz Oregona, cenim posebno neke delove Burgundija, kao i Kaliforniju. Volim vina i iz južne i iz severne Rone, posebno njihov vionje. Ima toga mnogo...

Šta je tvoja vinarska filozofija?

Upoznaj svoj vinograd i svoje grožđe, osluškuj ga i pusti da ti kaže šta ima, pa izvuci iz njega maksimum.