Početna»Novosti»Dobro vino pravi se u vinogradu
20.04.2023.Piše: Igor Luković

Dobro vino pravi se u vinogradu

Intervju: Vladimir Hadžić, vinogradar

novost dobro vino pravi se u vinogradu vinski magazin vino fino

- Rođen sam u Sremu gde sam kao dete često boravio u porodičnom vinogradu na Fruškoj gori. U njemu se još u detinjstvu rodila moja ljubav prema vinovoj lozi - počinje svoju priču Vladimir Hadžić, jedan od najvažnijih ljudi u vinskom biznisu u Srbiji za kog verovatno niste čuli

Vinska publika ne zna ko je Vladimir Hadžić, jer je posao kojim se on bavi uvek daleko od vinske pozornice. On je vinogradar, i to od one vrste koja je u Srbiji trenutno deficitarna - školovan, fakultetski obrazovan, sa iskustvom na terenu i pedigreom vrhunskog stručnjaka. Rad Vladimira Hadžića stoji iza vinograda na kojima svoj uspeh temelje vinarije poput vinarije Matalj, vinarije Đoković, vinarije Šapat… Posle fakulteta i kratkog rada u voćarstvu, Hadžić se zaposlio u Krčedinu, u današnjim vinogradima vinarije Erdevik.

- Ušao sam u taj posao bez prevelikog iskustva ali sa ogromnim entuzijazmom. Ti vinogradi su bili moja odskočna daska, tu sam ispekao zanat. Jedno vreme sve smo radili sami. Imao sam dva traktora, par priključnih mašina i dvojicu traktorista na 42 hektara. U prvih godinu dana posla izgubio sam 12 kilograma. Možeš da zamisliš koliko se radilo. Kada je MK komerc postao vlasnik, u vinariju je došao Mladen Dragojlović i tada smo počeli saradnju. Već dvanaest berbi radimo zajedno, funkcionišemo kao tim, nadopunjujemo se. Nema sujete među nama, uklopili smo se odlično, u Srbiji ne postoji tim koji radi tako dugo i funkcioniše na ovom nivou u vinskom poslu.

Čini se da Srbiji nedostaje dobrih vinogradara. Zašto je to tako?

Da, nedostaje nam vinogradara koji se ozbiljno bave poslom. Nemamo dovoljno ljudi koji umeju da vode velike zasade. Nemamo ni bazu osnovnih znanja, a mnogi bi odmah da se šire i uvode nove prakse. To ne ide tako, i zato mnogi koji uđu u ovaj posao odustanu, jer naprave greške u početku koje se kasnije teško ispravljaju. Ne možeš bez znanja da širiš zasade i uvodiš nove prakse a stručnih ljudi je danas u Srbiji malo.
Starija ekipa školovanih i iskusnih vinogradara, onih koji su održavali velike površine osamdesetih i devedesetih, uglavnom je u penziji. Stvorio se vakuum u kome nije bilo novih ljudi, pre svega jer nisu imali gde da rade, pa su i oni koji su završavali fakultet počeli da se bave drugim poslovima i sad smo tu gde smo. Možda sada i ima više mladih u ovom poslu, ali situacija ne može za godinu ili dve da se promeni.

A deluje i da vinogradari nisu popularni poput vinara i enologa…

Vinogradari proizvode sirovinu, a vinari i enolozi su oni koji to stave u bocu i daju izgled krajnjem proizvodu, pa je logično da su oni u prvom planu. Ima ljudi koji nikad nisu ušli u vinograd, a znaju da prepoznaju vino i uživaju u njemu. To je sasvim normalno. U branši, naravno, svi znaju koji je značaj vinogradarskog dela posla i poštuju to. To mi je sasvim dovoljna satisfakcija.

U kakvom su stanju vinogradi danas i koji su najveći problemi srpskog vinogradarstva?

Stanje nije dobro, ima svega. Možda je najveći problem bolest uzrokovana fitoplazmom. Ona se zataškava i vinari je zanemaruju. Naši naučnici su izolovali nove, izuzetno virulentne sojeve fitoplazme autohtone za Srbiju. Oni se ubrzano šire i pojavljuju se novi vektori prenosa zaraze, što je veoma opasno. To je sve ogroman problem. Na primer, na Fruškoj gori ima mnogo malih vinograda koji se ne štite i stalno imamo rezervoar fitoplazme. U Italiji je zakonski propisano da, ukoliko je uočeno da jedno mesto ima intenzivan napad fitoplazme, mora da se tretira strogo po njihovim normama i da se ne zapušta. Svuda u uređenom svetu, ako ne tretiraš sam fitoplazmu, institucije će ti isprskati vinograd da ne dozvole širenje na druge i onda dođe račun, ali bude tri puta veći. Jednostavno, mora da postoji ozbiljan sistem da bi se nešto uradilo po tom pitanju. Kod nas je još uvek teško ubediti ljude da je to problem i da mora da se rešava odmah i radikalno.
Tu su i greške koje se prave pri podizanju zasada, u izboru mesta i ekspozicije, kao i podloge i sorte. Nedovoljno pažnje se posvećuje borbi protiv korova, naročito u prvim godinama kad su biljke najosetljivije. Zatim, kasnije formiranje lošeg uzgojnog oblika i loša rezidba. Za rezidbu su problem i ljudi koji to znaju da rade. Sve ih je manje. Ne samo školovanih, već i radnika u poljoprivredi, koji umeju to zanatski da rade. Iskusnih je sve manje i manje, što vidimo kada dođe rezidba: cene rada skaču, a kvalitet opada. Mladi ljudi bi trebalo da se bave time, ali ne nalaze sebe u tom, ipak, teškom fizičkom poslu.

Šta je sa izborom sortimenta? Da li su se vinari u Srbiji odmakli od toga da svako sadi šta želi i gde god poželi, bez osvrta na tradiciju i karakteristike svoje regije?

U tom smislu idemo u boljem smeru. Veliki je problem to što su sve sorte manje-više dozvoljene svuda, pa i prokupac na Fruškoj gori. Ljudi bi imali samo benefite kada bi sadili sortu za svoje podneblje. Na primer, u Istočnoj Srbiji dokazano imamo najbolji kaberne. Tamo smo počeli da radimo i na klonskoj selekciji. Tu je i bagrina koja daje odlične rezultate, kao i začinak. Opet, to podneblje ne odgovara u potpunosti merlou, zbog nekada previše toplih leta. Merlo mora da nađe svoje mesto u Šumadiji, kao i šardone i beli sovinjon, uz prokupac koji je tu od davnina. Za Frušku goru bih vezao širaz, on tamo odlično uspeva, kao i grašac. To sve treba forsirati.



Koje su lokalne sorte istinski aduti srpskog vinarstva?

Ubeđen sam da bagrina i začinak imaju ogroman potencijal. Prokupac je priča koja se zakotrljala iako ima još dosta da se radi, pre svega na klonskoj selekciji i kvalitetnom sadnom materijalu. Imao sam prilike da radim u zasadu gde je pola zasada domaći kalem iz populacije prokupca, a pola je klonski kalem iz Italije. Ogromna razlika. Sa jedne strane imaš šareniš jedne populacije, a kod klonskog kalema je sve apsolutno ujednačeno, što se kasnije u vinu snažno osetilo. Sadni materijal je ogroman problem. Ponekad me napadaju što ne uzimam domaći kalem, ali je trenutno kvalitet domaćeg sadnog materijala veoma upitan u smislu sortne čistote i zdravstvenog stanja, uz naravno neke izuzetke gde se neki mlađi ljudi bore da podignu kvalitet i to svakako treba podržati. Poslednji put kada sam sadio domaći kalem smederevke bio je veliki procenat kalemova kojekakvih drugih sorti. I onda vinar tek u trećoj godini vidi šta ga je snašlo. Pa onda čupaj, pa sadi novo. Izgubio si i vreme i novac, a da ne pričamo o bolestima koje se tako često unesu u vinograde. Ko to onda može da nadoknadi? Sve pada na teret vinara. O domaćim sortama možemo ozbiljno da pričamo tek kada taj problem rešimo.

Kako su se pokazale novostvorene sorte u praksi, ima li među njima potencijalno dobrih?

Zavisi od sorte. Sa silom i probusom imamo dobra iskustva, dok recimo morava ima problem malo divljeg, fox mirisa. Opet, to nekome smeta, nekome ne. Svakako treba dati šansu tim sortama. Problem je, opet, čist sadni materijal tih novostvorenih sorti, kao i kod drugih domaćih kalemova. Pokušavamo da dogovorimo sa Italijanima za silu i probus, za proizvodnju čistog sadnog materijala, kako bismo mogli da sadimo kvalitetan i siguran kalem.

Često se čuje i da je sužen izbor američkih podloga za kalemove problem u Srbiji…

Opet sve ide po inerciji. Ne postoji institucija koja će time da se bavi, pa neće ni kalemari. Kod nas su se primili kober 5bb i u manjoj meri SO4 jer su to univerzalne podloge koje će uvek dati prosečne rezultate, ali retko više od toga. Imaju visok prijem kalemova i kalemari ih koriste po inerciji. Međutim, ako neko hoće vrhunske rezultate, trebalo bi da uzme podlogu koja odgovara određenom tipu zemljišta i teroaru. U svetu je stvoreno mnogo podloga kako bi se vinogradi što bolje prilagodili zemljišnim uslovima određenih regiona. Ne mogu jedna ili dve podloge da budu odgovarajuće za sve uslove. Jedne su podloge za guste vrhunske zasade, druge trpe veću količinu kreča u zemljištu, treće trpe povećanu kiselost u zemljištu, negde se koriste podloge otpornije na sušu, drugde otpornije na vlažnija tla…

Koliko bi se srpskim vinarima pomoglo da naprave još bolja vina kada bi se više bavili svojim vinogradima?

Da ponovim: dobro vino se najpre pravi u vinogradu! Ova, mnogo puta ponovljena, fraza se stalno pokazuje kao jedina ispravna filozofija u proizvodnji vrhunskih vina.
ŠTA JE FITOPLAZMA I KAKO SE BORITI PROTIV NJE?

Fitoplazmoza je uzročnik dve veoma opasne bolesti vinove loze: Flavescence doree - zlatasto žutilo vinove loze i Bois noir - crno drvo. Fitoplazme, patogeni slični virusima, a vektori prenosnici su insekti, cikade, odnosno cvrčci. Iako daju potpuno iste simptome biologija i vektori su drugačiji i borba je samim tim veoma različita ali moguća. Flavescence doree je do nedavno imala samo jednog vektora koji se hranio isključivo na vinovoj lozi i borba je je bila donekle " jednostavna", međutim utvrđeno je da postoje još neki novi vektori i novi domaćini što uveliko otežava borbu. Kada biljka oboli ne postoji mogućnost izlečenja. Uz stalnu borbu i tretiranje protiv cikade može da se spreči dalje širenje. Bitno je pratiti let cikada i pravovremeno ih suzbijati. Cikada se hrani na listu obolele biljke, i sama postaje zarazna posle dve nedelje. Konstantna borba protiv cikade primenom bioloških ili konvencionalnih insekticida, ako se koriste na pravilan način, može da spreči širenje bolesti.

Šta više voliš, da podižeš vinograd od nule ili da revitalizuješ nešto što je ranije loše vođeno? Šta je veći izazov?

Trenutno se bavim i jednim i drugim slučajem, ali više volim da od početka bude kako sam ja zamislio. Lepo je i kad ti vratiš u život neki vinograd, ali on nikada neće biti onakav kakvim bi ga ti zamislio. Ali svakako je velika satisfakcija baviti se tim nekim starim vinogradima i on često zna višestruko da vrati uloženi trud.

Najveći vinogradi na kojima sada radiš su u Leskovcu. Koliko je to hektara i šta se tamo priprema?

To će biti velika vinarija sa svojim vinogradima, kakva je Srbiji odavno potrebna i kakvu taj kraj zaslužuje. Ceo potez se prostire na preko 700 hektara u komadu, ali nisu svi delovi pogodni za vinograd. Moja procena je da će biti moguće posaditi oko 450 hektara vinograda. Mi trenutno čistimo teren koji je 20-30 godina bio ostavljen i zapušten, to je bila u pravom smislu džungla, sa betonskim stubovima, žicom i šipražjem. Ogroman posao i ogroman trošak, jer čišćenje je koštalo više nego podizanje novih zasada. Bio je to posao kakav nije dugo - ako je ikada - rađen u Srbiji. Trenutno smo očistili oko 400 hektara i planiramo da ove godine očistimo najveći deo terena. Prethodne godine je podignuto 67 hektara, za ovu godinu planiramo oko 50 hektara i računamo da za desetak godina završimo ceo projekat. U međuvremenu će se već krenuti sa vinarijom i preradom, kako šta bude stizalo na rod.

Šta će ti vinogradi i vinarija značiti za domaću vinsku scenu?

Biće to prekretnica za Srbiju, jer konačno ulazi još jedan jak domaći igrač na tržište kvalitetnih, ali pristupačnijih vina. Da se razumemo, neće to biti jeftina vina, ali da konačno popunimo kvalitetom domaći popular premium segment. Vina koja su priuštiva, a kvalitetna i autentična.



Kako bi definisao svoj pristup praktičnom vinogradarstvu i kako posmatraš uzgoj loze sa minimumom intervencije, odnosno organski uzgoj?

Uvek se trudim da praktikujem integralnu, održivu proizvodnju, ali nije isto raditi sa hektarom ili dva ili sa 100 hektara, ne može biti isti pristup. Organsku proizvodnju podržavam, ali ne po svaku cenu i na svakom mestu. Postoje lokaliteti gde je to funkcionalno, gde može da se održava, gde klima dozvoljava taj pristup. Integralna proizvodnja podrazumeva dobijanje visokokvalitetnog grožđa, uz najmanju moguću upotrebu zaštitnih sredstava. To postižemo dobrom predikcijom ekoloških uslova, praćenjem razvoja bolesti i pravovremenom reakcijom. Nazvao bih to kompromisom između konvencionalne i organske proizvodnje. Mislim da u ovom trenutku razvoja našeg vinogradarstva moramo da se fokusiramo na takvu proizvodnju. U većini vinograda ne upotrebljavam herbicide, već se trudim da koristim mehanizovanu obradu koja je danas jedina alternativa herbicidima odnosno ljudskom radu. To je jedino održivo na duge staze. Radna snaga je veoma deficitarna, a herbicidi nisu opcija na duge staze.
U nekim vinogradima praktikujem i zatravljivanje kao meru obuzdavanja bujnosti vinograda, poboljšanja strukture zemljišta i obogaćivanja organskom materijom, kao i umanjivanja štete od erozije.

Koje su bile najbolje berbe u poslednjoj deceniji u Srbiji?

Po mom mišljenju, to su 2012. i 2017. U nekim delovima Srbije bila je dobra i 2016. Ipak, 2012. je na prvom mestu.

Zanimljivo, obe su bile tople godine… U tom smislu, kako posmatraš problem globalnog zagrevanja?

Promene su očigledne i stvaraju izazove, ali ne svuda iste. U Italiji se, recimo, zagrevanje ozbiljno oseća, kod nas još ne toliko. Temperaturni ekstremi koji se javljaju češće nego pre problem su u našim vinogradima. Očekujem više ekstremnih suša i i kišnih perioda i na žalost sve više grada, moraćemo ozbiljno da se borimo. Moraćemo da se menjamo i mislimo o rešenjima poput navodnjavanja, protivgradnih mreža i drugačijeg održavanja špalira. Iako još uvek nema velikih problema, moramo da razmišljamo o budućnosti.