Početna»Kolumne»Superhik»Šta ćemo danas: ivanjički krompir ili futoški kupus?
22.10.2016.

Šta ćemo danas: ivanjički krompir ili futoški kupus?

Ovo je moja mala pobuna protiv koncepta koji nam neumitno nameće, da svi moramo da jedemo isto. E, pa ja neću!

Za početak, da raščistimo: da li odlazite na pijace ili se snabdevate samo u supermarketima? Pitanje je retoričko, ali kada bih dobio zadatak da za manje od minut saznam kakav ste čovek, ono bi bilo verovatno dovoljno za sve važne zaključke koje bi trebalo iz vas da izvučem. Ako ste pristalica prvog odgovora, onda smo pored svega i prijatelji u najavi, zato što je i za mene odlazak na pijacu važan deo životnog rituala koji je samo delimično vezan za snabdevanje životnim namirnicama. Jednako koliko napuniti torbe paradajzom, hlebom s patosa, duvan čvarcima i mladim ukajmačenim sirom, otići na pijacu danas znači prisustvovati sudaru tradicije i novih društvenih kretanja na način koji je nesumnjivo originalan.

Da li ste, na primer, razmišljali o tome koja je važnost brendinga u našem životu? Da on više nije samo u domenu stručnjaka za advertajzing reći će vam svaki prodavac ili preprodavac neke traženije pijačne robe. Da bi istinski zainteresovali mušterije, uveden je koncept brendiranja prema geografskom poreklu. Tako najbolji kupus danas mora biti futoški, krompir ivanjički, paradajz leskovački, orah sokobanjski, šljiva iz Blaca, a malina iz Arilja. Sad, to što bi svaki od ovih toponima morao da bude barem 50 puta veći nego što jeste da bi se u njemu uzgajilo toliko voće i povrće koje se pod njegovim imenom prodaje na našim pijacama, zaključak je koji bi nas odveo predaleko ako bi ga ozbiljno shvatili. Mislim, kako se ono danas kaže: Keep calm & carry on shopping.

Ne znam da li ste uočili i promenu iza tezgi u poslednjih 10-tak godina? Umesto onih koji svojim rukama odgajaju voće i povrće, danas pijacama dominiraju preprodavci koji se razumeju u sve, od avokada iz Izraela do grčke lubenice, što i prodaju. Ja takve izbegavam u širokom luku uvek kada imam izbora, ne zato što sam nekakav moralni čistunac i verujem da toga nema na glasovitim svetskim pijacama poput La Bokerije u Barseloni, naprotiv. Nego zato što me trud da kupim kozji sir od Branke koja je svoje koze zaista odgojila, nahranila, pomuzla i mleko usirila, ili cvetove bundeve, majčinu dušicu i bebi patlidžan od Mire iz Velikog Sela koja ih vredno uzgaja, održava u uverenju da ovde još uvek ima mesta za ljude koji svojim rukama umeju da naprave nešto dobro i kvalitetno, nešto što nikada neće dospeti na rafove obližnjeg supermarketa. To je moja mala pobuna protiv toga što nam se u takvom konceptu neumitno nameće, da svi moramo jesti isto. E, pa neću.

Žene poput Branke ili Mire verne mušterije vremenom pretvore u zaštitni znak i razlog hodočašća pojedinih gradskih pijaca bez obzira na udaljenost. Nije redak slučaj da se u Beogradu sa drugog kraja grada ide na dušanovačku pijacu samo zbog Šickove mesare, na Kalenić zbog Božinih začinskih trava i Lenčetovih ćevapa, a na zemunsku pijacu zbog Ankine salate potočarke, kao što u Novom Sadu potežu iz Rumenke do Limana zbog Andrijinih organskih tikvica i domaćih špargli. Svake godine pred prve mrazeve ja moram da se odvezem na 30 km udaljenu pijacu u Pančevu da bih se snabdeo slovačkom slatko-kiselom turšijom od karfiola, paprike, celera, dunja i belogluka, koja samo tu postoji u celom mom univerzumu.

Mi, kojima je odlazak na pijacu životna strast, srećemo se decenijama na istim mestima; javljamo se jedini drugima diskretnim pokretom glave i osmehom, razmenjujemo dragocene informacije o tome šta se gde može danas naći. Čak i ako se ne prepoznamo iz prve, odaje nas karakteristični sjaj u očima sa kojim se ustremljujemo na ono što nam se sviđa na tezgama. Ta strast ukida hijerarhijske podele u društvu, pa neretko možete da zateknete sebe kako sa Ružicom Đinđić, Zoranom Cvijanovićem i drugim selebritijima komentarišete dnevnu ponudu kao da se znate celog života a ne samo zahvaljujući povremenim susretima pred tezgom.

Ako je vaš dosadašnji životni izbor bio supermarket, a stigli ste do ove tačke u tekstu, onda se javite kada se budemo videli sledeći put na Kaleniću, Bajloniju ili u Zemunu. Moj zadatak je uspešno ispunjen!