Početna»Kolumne»Perica Radović Merlo»KAKO SAM SISTEMATSKI UNIŠTEN OD POETA*
25.03.2017.

KAKO SAM SISTEMATSKI UNIŠTEN OD POETA*

Postoji neka vrsta jalove nade da će dobro vino postati još bolje, a da će loše postati pitkije ako ga zakitiš kakvom poezijom...

kolumna kako sam sistematski uniŠten od poeta vinski magazin vino fino
Nekoliko puta sam već kritikovao sasvim suvišno korišćenje različitih poetskih zapisa za popunjavanje vinskih etiketa, koje je, na kraju krajeva, konzumentu i kupcu vina potpuno beskorisno. Tu “bolest” srpskog vinarstva nazvao sam viškom poezije i “poezije”.

Čitava ta stvar opasno je metastazirala na neke druge pojavne oblike vinskog života u Srbiji, pa danas na skoro svakom sajmu vina imate priliku da popijete i poveću čašu transfera blama slušajući i gledajući razne stihoklepce i recitatore kako se grlenim glasom upinju da vašu pažnju preusmere sa vina i zgodnih promoterki na stihove koje zaneseno recituju, a koje su, avaj, neretko sami i napisali.

Budimo iskreni (mada bi sad svakako mnogo više bilo kul da tvrdimo kako ne možemo ni trenutak bez poezije): došli ste na sajam da probate neka vina, da se sretnete i proćaskate sa vinskim prijateljima, možda i da se malko napijete za male pare. Ono zbog čega sigurno niste došli je − poezija.

Voleli poeziju ili ne (a ja je − suprotno utisku koji ovaj tekst nameće − volim), po nju ćete otići u biblioteku, knjižaru, na neko književno veče ili nešto slično. Na događajima na kojima vino treba da se degustira − to organizatori istih moraju konačno da shvate − slični performansi su samo maltretiranje posetilaca.

Pre izvesnog vremena, bio sam pozvan na degustaciju novih vina jedne srpske vinarije. Rado sam se odazvao. Restoran ekskluzivan; klopa – empirijski utvrđeno – odlična; vina nova, sad, što se kaže, ispod čekića. Konobari poznati, nasmejani i ljubazni.

A onda u restoran ulazi On. Nadmeni osmeh mesije na licu, hod iza kojeg očekuješ paunovski rep. Poznato vinsko-trubadursko lice. U desnoj mu ruci, nažalost, gitara.

Fuck!

Oči su mi se same prevrnule.

Postoji ta − braćo i sestre, prijatelji i kumovi – famozna sprega između vina i poezije, sprega za kojom se, rekoh, vrlo rado i nekritički poseže. Postoji neka vrsta nade ili očekivanja da će dobro vino postati još bolje, a da će loše postati pitkije ako ga zakitiš nekim katrenom. Još ako je pomenuti škrt na značenjima i razumljivosti – tim bolje. Jer, tako će konzumentima/posetiocima sa viškom promila parnasovskih visina u krvi sve postati podnošljivije. Ubeđenom da je prisustvovao nekakvom verbalno-magijskom ritualu, sve će mu izgledati lepše: i disbalansirano vino, i nametljivi razmetljivi recitator-tezgaroš, i do zla boga loši stihovi (ovi putujući recitatori dobre stihove, po pravilu, skoro nikad ne odaberu); lepša mu je tako i šatra pod kojom sedi, i prljavi progoreli karirani stolnjak na stolu, i metaliktirkizna limena pepeljara.

A poezija, ona prava, fina je stvar: delikatna, duboka, slojevita. Traži posvećenst, pažnju, otvoren um. Traži mir, koncentraciju, tišinu.

I vino – bar ono vino kojim ovde želimo da se bavimo – traži mir. Zove nas da ga probamo, degustiramo, da istražimo njegove najskrivenije arome, sve njegove tananosti. Za sve to nam je potrebna tišina, ili bar neka diskretna muzika, koja neće da nam smeta da mu se posvetimo, kako bi nešto što je nazvano degustacijom vina imalo svoju pravu svrhu.

Zbog toga − možda nisi to primetio, samouvereni nametljivi svirče s gitarom − polovina prisutnih (druga polovina mi je sedela iza leđa pa ne mogu da tvrdim) je prevrnula očima s tvojim prvim stihovima, a trećina je ubrzo napustila lice mesta.

I niko tu nije dobio ništa, ako izuzmemo tvoj honorar: ni mi koji smo došli po degustaciju vina, ni vinarija koja te je angažovala. I da, nije trebalo da kritikuješ konobara koji je pokušao da ti diskretno da do znanja da si dosadan, tako što je pustio CD.

Jer, Šade je Šade, koliko god da si ti profesor. Pardon, poeta, ču’š mene profesor.

*Hvala Zlatku Živaniću i njegovoj kolumni „Kako sam sistematski uništen od komercijalista“ na inspiraciji za naslov. Nisam mogao da odolim.