Očekujte... mnogo! Jer mnogo je razloga zbog kojih je prošle godine traminac Trijumf iz kasne berbe osvojio zvanje belog vina godine u izboru saradnika našeg magazina. Niko do tada u Srbiji nije na tržište izašao sa tako dobrim slatkim vinom, dobro upakovanim i tako dobro cenovno pozicioniranim. Zapravo, sa tako dobrim tramincem uopšte. Šteta je samo što ga više gotovo i nema, poslednje količine trenutno su na policama vinoteka, a vino je vredno čuvanja i sposobno da još dugo leži.
Ono što potpuno fascinira jeste njegova svežina. Slast je ukroćena živahnom kiselinom, koja vinu daje čvrstinu i kičmu, balansirajući mekoću i viskozitet šećera. Miris kao paunov rep, u stotinu boja i nijansi, sastavljen je od tonova kruške, ličija i zrele breskve, sa očekivanim notama meda, cveća, zanatskog sapuna i začina poput šafrana. Na nepcima završava aromatskim vatrometom u kom se prepliću arome ružinih latica, tropskog voća i mandarina.
Ima jedna ravnica. U ravnici planina. Kraj planine velika reka. Iznad reke, pod planinom, vinogradi. Kraj vinograda kuća. Ispod kuće lagum. U lagumu bure. U buretu vino. Traminac. Čekao, ćutao, mirovao i mirisao, onako, sam za sebe. Na samom kraju ove godine, dočekali smo ga, široko raširenih nozdrva i željnog nepca. Od kad je pre tri godine osvojio trofej za slatko vino na nacionalnom takmičenju, malobrojni koji su imali sreću da ga probaju, nestrplji su da se ponovo sretnu s njim. Konačno, evo ga! Znao je grof Odeskalki zbog čega je krajem 17. veka baš na obronke Fruške gore posadio traminac, donet tada direktno iz postojbine, iz mesta Tramina na severu Italije. Primio se traminac, a primili se i mi na njega.
Ovaj fruškogorski nektar iz 2012, duboko obojen, ćilibarni i gust, miriše toplo, zamamno i bogato. Prvo med i pečeno voće, zatim slatko od ruže i kompot od breskvi, pa čaj od lipe, kandirano tropsko voće, đumbir i na kraju malo nota koje podsećaju na kolač od oraha. Pošto sklizne preko jezika, slastan, koncentrisan i gust, ostavlja intenzivan voćno – cvetni trag, koji ni gutljaj vode ne može lako da spere. A i zašto bi? Osim za kraj neke stvarno posebnog obroka, ovo je vino za duge i spore večeri, u dvoje ili uz dobru knjigu, da se njime zalije kocka kitnkeza ili zalogaj krem brulea.
Tako nedeljom - ali onih običnijih nedelja, mimo praznika i za porodicu važnih datuma - negde u kasno prepodne, zamirisao bi neki topli, domaći voćni kolač, tek izvađen iz rerne i stavljen u kraj da hladi i sačeka kraj ručka. Bila bi to obično pita od jabuka kožara, tart sa kruškom ili breskvom, ponekad tufahije ili tek žuti patišpanj sa voćem i ulupanom pavlakom. Kad zatvorim oči i polako udahnem iznad čaše Ivanovićevog Zanosa, namah se vratim tamo, u te lenje nedelje, u dan koji se razvlači polako, kad se dugo ruča, sve po redu, a onda završi slatkišem, pa uroni u popodnevni zen iza poluspuštenih roletni. Zanosan je Zanos, rođen iz kasne berbe rizlinga i tamjanike, zavodi i zanosi, opija mirisom, priziva sećanja i pecka po emocijama...
Kada uronite nos u čašu, za nozdrve se lepi miris pečenog voća, jabuka i kruški, med i promincle, čaj od lipe, slatko od smokve i sirup od narandže. Gusto i lepljivo na jeziku, slasno, koncentrisano... Posle gutljaja, u ustima dugo ostaje osećaj kao da ste pojeli dobro začinjenu domaću tufahiju od mirišljave jabuke i puno oraha, zalivenu agdom sa puno limunove kore. Onu sa početka priče.
Da je vino čovek, kako bi izgledala Mataljeva crna tamjanika? Ne, ne kao rasna crnka sa previše šminke koja preglasno priča. Ovog puta ne, nije ovo takva crna tamjanika! Iako je imenica tamjanika ženskog roda, ipak bi to bio muškarac. Mlad. Crnokos, naravno. Naglašenih obrva, lep k’o upisan. Tanak, umereno visok, začešljan, u tamnom teget odelu i beloj košulji, sa tankom crvenom kravatom. Cipele crne, lakovane. Čvrstog karakera, prodornog pogleda, ali blag u obraćanju. Erudita. Negovan, sa dobrim muškim parfemom i crnom kožnom narukvicom oko zglavka.
Eto tako. Dakle, elegantno. Prefinjenog mirisa ružinih latica, odnosno ružine vodice, na podlozi od voćnih aroma zrelih trešanja i crnih višanja, uz nešto začinskih nota. Dopadljivo, upeglano i na nosu i u ustima. Poluslatko, sasvim fino i intrigantno, izbalansirano jasnom i čvrstom kiselinom. U ustima posle gutljaja dugo ostaje ukus soka od višanja kome kompleksnost dodaje aroma koja podseća na ušećerenu narandžinu koru i ratluk. Taman kako treba.