Početna»Vino»Vinopis»Ne možeš napraviti granicu na Fruškoj gori!
04.11.2018.Igor Luković

Ne možeš napraviti granicu na Fruškoj gori!

Intervju: Željko Garmaz, vinski pisac

vinopis ne možeš napraviti granicu na fruškoj gori vinski magazin vino fino
Na socijalnim mrežama nedavno se pojavila vest da je Željko Garmaz nominovan za vinsku ličnost godine u izboru zagrebačkog VinArta, što je opet bio povod za podsećanje na nominaciju za prestižnu nagradu Gourmand Awards koju je Garmaz zaslužio svojm knjgom vinskih priča o Dalmaciji. Ovaj vinski bloger, ili pre novinar i pisac, iz Osjeka, već godinama je konstanta na vinskoj sceni čitave regije, neumorno obilazeći vinogorja i pišući o vinarima iz Hrvatske, Srbije, Slovenije... Njegove priče potpuno su drugačije u odnosu na sve ono što inače čitate o vinu. To su pre svega autentične, zanimljive i tople priče o ljudima iz posla sa vinom i njihovim strastima, napisane živim reportažnim stilom.

Sa Željkom o njegovom poslu, knjigama i blogu razgovaramo bez uvijanja, neposredno i "na ti", jer on je čovek koji se pre svega bavi suštinom, bez foliranja i formalnosti. Za sebe kaže da mu je prednost to što mnogima izgleda kao potpuna enigma.

- To je zato što delujem kao pravi ilegalac u vinskom poslu, jer nisam vezan za konkretne vinare, moje je samo da obilazim i prenosim iskustva, odnosno da predstavim još jednu vinsku priču vrednu pažnje. Cela naša regija je osetila diskontinuitet sa prošlim vremenima i odjednom je vinarstvo procvetalo, ali sa novim ljudima. Samim tim je neverovatno zanimljivo iz kojih su sve područja života ljudi ušli u vinske priče. Mene to zanima, drugi ugao, životne priče i osobe koje stoje iza vina i vinarija – kaže on.

Dakle, to je razlog što pišeš gotovo isključivo o vinarima iz regije?

- Francuski i italijanski vinari su dosadni, sa njima možeš pričati samo o vinu, jer se samo time i bave generacijama. Meni je to mućkanje u čaši naprosto dosadno. Meni je važno da čujem pozadinu priče o konkretnom čoveku koji stoji iza svega. Na ovim prostorima su vinari većinom jako zanimljivi. Recimo, Gravner, Bjelica, Rožanić ili Matošević, kao i većina ostalih su u vino dospeli iz potpuno drugih priča. Jedan je prodavao Caterpillar bagere, drugi je diplomirao gljivarstvo, treći je lekar ili štampar. Te pozadinske priče su zanimljive i neiscrpne. Kad uđeš u vinske priče shvatiš koliko lako možeš da napraviš širu sociološku i antroplošku sliku društva i neke regije.

Dobro, i sam si iz potpuno drugačije novinarske priče dospeo u vino. Na koji način?

- Za sedam godina obišao sam oko 400 vinara, prvi tekst okačio sam na 2011. godine. Tog teksta dobro se sećam, jer je on bio okidač koji me je uveo u vinske priče. Bilo je to o pokojnom Julijusu Stipetiću iz Iloka, on je jedan od retkih koji se doslovno celog života bavio samo vinogradarstvom i vinarstvom. Zaljubio sam se u njegov rizling i još bolju graševinu. Dopalo mi se to i priča se zahuktala, ali sam shvatio da u klasičnom novinarstvu jednostavno nema više mesta za takve priče, pošto su pozicije pisaca o vinu zauzete. Imao sam sreću da radim u istoj kući sa Ivom Kozarčaninom, ali on je tamo već pisao o vinima. Nije bilo mesta za dvojicu, pa sam odlučio da svoje dojmove stavim na blog i počnem da vodim svoj dnevnik, zapravo, blog vinskog odrastanja u kom se nikad nisam ustručavao da pišem o svojim greškama, da bi i drugi nešto iz njih naučili.



Svoje priče sa bloga pretočio si i u nekoliko vinskih knjiga koje se prodaju u zavidnim tiražima...

- Za sad su tri knjige iza mene. Prvu koju sam objavio nastala je tako što se blogu nakupilo toliko materijala da sam najbolje ukoričio. I pored selekcije, ispalo je 480 strana. Tu knjigu namenio sam onima koji se, poput mene, u poznim godinama zaljube u vino. U njoj se nalaze i priče koje nisu nužno samo vinske, ali su opet kultorološki ili ljudski zanimljive. Nakon uspeh knjige koja je doživela i nominacuju Gourmand Awards za najbolju knjigu o vinu izvan Francuske, shvatio sam da bi trebalo da pokušam da dublje uđem u sve to i krenem po regijama. Usledila je knjiga o Dalmaciji, a pre mesec dana izašla je knjiga Slavonija i Podunavlje. Nastaviću sa Istrom i Bregovitom Hrvatskom.

Pored pisanja o vinu, poznat si i po svom humatiranom radu i Africi i knjigama koje si napisao o tom kontinentu. Čak su i tvoja deca krštena u Ruandi. Otkud ta dimenzija u tvom životu?

- Priča je krenula 2007. sa medenim mesecom, kad smo supriga Maja i ja otišli u Ruandu i tamo upoznali misionara fra Ivicu Perića. Imali smo oslonac u njemu tokom našeg boravka, obišli smo Ugandu, Keniju, Kongo, Ruandu... Cilj moje supruge bio je da se penjemo sa gorilama u nacionalnom parku Virunga, a moj da se poponemo na vulkan Njiragongo. Tada smo videli kako izgleda fra Ivicin život, koliko je samozatajan i skroman, pa smo odlučili da naredne godine ponovo dođemo u Ruandu i napišemo knjigu o njemu. Ta knjiga može da se razume i kao antropološka studija i vodič kroz taj deo Afrike. Sa njom smo napravili čudo i pokrenuli lavinu dobrote. Odrekli smo se zarade, a knjiga je prodata u 6.000 primeraka i dovela do prikupljanja 800.000 evra donacija. Sa tim novcem uspeli smo da sagradimo srednju tehničku školu u Kivumu, zabačenom selu u Ruandi. Takođe, mi smo sve vreme gledali slike i priče o misionaru koje je tamo ubijen, fra Vjeku Ćuriću. Njega zovu afrički Šindler, jer je za vreme rata u Ruandi spasao oko 150.000 ljudi. O njemu se snimaju filmovi i emisije na BBC-iju, dok kod nas jedva da se i čulo za njega. Tako smo napisali i knjigu Fra Vjeko Ćurić - Svetac našeg doba i prodali tiraž od 6.000 komada za tri meseca. Promociju smo radili u Hrvatskoj sa fra Ivicom i od tog novca već su kupljena dva autobusa i počela je izgradnja dva učenička doma kraj one tehničke škole, kao i natkrivena sportska sala.



Napustio si klasično novinarstvo posvetivši se vinskim pričama i Africi. Može li se živeti samo od toga?

- Sad su mi knjige jedini izvor prihoda. Može se od ovoga živeti, ali je problem sa knjižarima i distributerima koji uzimaju previsoke marže, a i plaćaju neuredno. Ja prihodujem samo od svojih čitalaca, vinarima ne naplaćujem ništa, pa stoga imam slobodu da pišem samo o onome što smatram zanimljivim.

Kako biraš teme i vinare?

- Ono što mi se dopadne, o tome pišem. E sad, postoje i institucije koje ne možeš da zaobiđeš, koje ti se samim svojim statusom nametnu, ali i tada nađeš zanimljiv, drugačiji ugao da priđeš priči. Fokusiran sam na Hrvatsku, ali pišem i o vinarima iz Srbije, Slovenije, Hercegovine... O vinskim pičama sa domaćeg terena. Meni je cela regija domaći teren, bez obzira na granice. Jer, kako ćeš napraviti granicu, na primer, na Fruškoj gori? To je isti teroar, isti vinogradi, ista tradicija. Zapadnjaci me, kako sam rekao, ne interesuju previše. Ima i tu bisera i zanimljivih priča, ali generalno je tamo malo zanimljivosti, malo živopisnih biografskih elemenata, tamo se priča samo o vinu. Na zapadu su najzanimljiviji naturalisiti, jer to su ljudi koji su često iz drugih sfera ušli u vino.