Početna»Vino»Reportaže»Put kroz Italiju: Tri zvezde severnjače
12.03.2016.

Put kroz Italiju: Tri zvezde severnjače

Crtice sa jednog ozbiljno dobrog vinskog putovanja. U prvom licu, naravno.

reportaza put kroz italiju tri zvezde severnjače vinski magazin vino fino
Maatori – zavrnuo je po običaju Dovlica – ‘oćeš s nama u Italiju? Kad? Pa, idemo 20. oktobra, ostajemo par dana.
Ne znam, brate, frka mi je sa poslom...
Idemo do Ferarija, Paola Skavina i do Terlana.
Do Terlana?
Da.
Organizovaću se, idem!


I tako je uz jednog novinara, mala, ali probrana ekipa somelijera i trgovaca vinom, predvođena Dovlicom koga svaki ozbiljan trgovac vinom u Srbiji prepoznaje kao alfu i omegu domaće ispostave kompanije Passione Italiana, krenula put severa Italije. Vozači kombija uglavnom nisu deo ekipe, ali Brka nije samo vozač kombija, već istinska faca, tako da računajte i njega. Iako nismo otišli prvo tamo, priču počinjem od Terlana.

Cantina Terlan, Terlano

Bolje nego što sam zamišljao, a zamišljao sam zaista. O Trentinu sam znao tek ono što sam pokupio iz literature. Intrigirala me je ta oblast od ranije, jer negde volim sve krajeve sveta sa burnom istorijom, koje karakterišu granični identiteti i sudar i preplitanje različitih kulturnih nasleđa. Verovatno zato što i sam dolazim iz slične sredine. Drugi razlog moje zaintrigiranosti Trentinom leži u činjenici da su neka od njihovih vina na mojoj mapi vinskog sveta obeležena kao najbolja bela vina Italije. Uz to, baš iz vinarije Terlan koju smo posetili dolazi šardone Rarity 2000, koji je jedno od najboljih belih vina uopšte koja sam ikada imao priliku da probam i to pre par godina u Beogradu. Te se degustacije živo sećam, a Rarity je tada stigao u sakrivenim bocama. Lako je bilo prepoznati šardone u čaši, međutim, ono što je usledilo bilo je neka vrsta prosvetljenja. Deo tada napisane recenzije, glasio je ovako: Miris je bez trunke zamora, na vrhuncu snage, potentan, bogat, dubok i slojevit. Zamislite sušeno tropsko voće, mango i džem od kajsije, pa na to slojeve zrelih citrusa, sve sa nežnim mirisom korice svežeg belog hleba. (...) Gutljaj mu daje novu dimenziju, jer dodatno produbljuje i raslojava aromatiku. Osim toga, na nepcima i jeziku dobićete moćno, kremasto i istovremeno zapanjujuće sveže vino. One kajsije i drugo voće traju, vraćaju se, razvijaju. Dakle, potpuni spektakl, a tek šok kada su nam rekli godinu berbe...
I konačno stižemo baš tu, na mesto koje sam, kažem, samo zamišljao. Mali gradić Terlano nema više od oko dve hiljade stanovnika, a centrom dominiraju crkva i vinarija Terlan. Vinarija u ovom kraju nije jedina, ali je najstarija, postoji od 1893. godine. Organizovana je kao kooperacija koja broji oko 150 kooperanata koji grožđe uzgajaju na oko 160 hektara, a godišnje proizvode oko 1,2 miliona litara vina, uglavnom belih. Degustacija koja je usledila u vinariji otkrila je svo bogatstvo koje nudi lokalni teroar. Izređao se dugi niz, od klasičnih linija vina, preko premijum, do selekcije i to od sovinjona, preko pino blana, Terlaner kupaže, traminca, šarodonea, pino noara i lokalnih crvenih vina. Pominjanog šardonea nije bilo, ali je tu iz serije Rarity bio pino blan iz 2002. godine, jednako neverovatan, kao i Quarz sovinjon blan, kupaža Nova Domus ili Vorberg beli pino. Bez obzira na sortu grožđa i kvalitativnu kategoriju, vinima Terlana zajednička je jedna stvar: sva ih karakteriše potpuno jedinstvena kombinacija kompleksnosti i punoće sa snažnom mineralnom svežinom, a to je kvalitet koji se sreće samo u najboljim vinima.

Odlazak u vinograd, objasnio je zašto je to tako. Kako je gradić smešten u širokoj kotlini kojom protiče reka, okružen je strmim liticama planina, potpuno alpskog pejzaža. Tlo je vulkansko, kvarcno, čvrsto i kameno, nabijeno mineralima. Iako vinograda ima u dolini blizu reke, oni iz kojih dolazi najbolje grožđe nalaze se na strminama iznad grada. Kada smo se planinskom stazom na kojoj ne mogu da se obiđu dva vozila, pa preko visećeg mosta, domogli vinograda, zanemeli smo. Jedino čime te stepenasto postavljene pergole možete da opišete je reč: dramatično! Dramatično lepo. A onda drugo iznanađenje: u okruženju oštrih planinskih vrhova sa snegom, oko nas rastu smokve, palme i lijanderi! Tu leži drugi deo odgovora na pitanje o stilu ovih vina. Naime, nikad nije previše hladno, jer na ovom mestu reljef sprečava ledeni front sa Alpa da prodre u dolinu, ali je ipak dovoljno sveže da temperaturne razlike između noći i dana budu odlučujuće za formiranje jedinstvenog karaktera vina. Dakle, i punoća i svežina istovremeno.




Obilazak vinarije Terlan otkriva još jednu jedinstvenu stvar: mesto na kom sazrevaju Rarity vina. Ta su vina potpuno drugačija od svega što ste mogli da probate do sada, pre svega jer pre punjenja u boce odležavaju između 10 i 30 godina na talogu kvasca u specifičnim sudovima od inoksa. Rezultat su bogata i kompleksna vina koja izgledaju neuporedivo mlađa nego što su zaista. Tehnologija kojom se proizvode naziva se Stoker metod, a ime je dobila po Sebastijanu Stokeru, nekadašnjem enologu vinarije Terlan, koji ju je i izmislio i prvi put upotrebio baš ovde. U sudovima danas odležavaju uglavnom šardone i pino blan, a najstarije vino koje se još uvek nalazi u tanku je iz 1979. godine.



Ferrari, Trento

Ne, nema veze sa automobilima. Kažu, možda neke daleke rođačke, ali poslovne i bliske ne. Napokon, bilo bi mnogo ispravnije pitati proizvođača automobila da li ima neke veze sa vinarijom iz Trenta, pošto brend Ferrari vina postoji tridesetak godina duže od brenda Ferrari automobila. Ali, tako je to, slavu odnosi onaj koji je poznatiji. Ipak, divan je osećaj zagrebati ispod površine manje ili više slavnog imena i otkriti ono što niste očekivali. U ovom slučaju raskošni svet mehurića u desetinama prefinjenih varijacija, na mestu na kom niste ni pretpostavljali da sve to postoji u tom obliku. Da, pala mi je na pamet Šampanja, kao i vama. I da, jeste bar jednako dobro kao tamo.
Napokon, Šampanja i jeste bila inspiracija Đuliju Ferariju kada je 1902. godine rešio da počne sa proizvodnjam penušavih vina u Trentu. Naravno da ni jedan drugi metod osim izvorno šampanjskog nije dolazio u obzir. Iz tog razloga, Đulijo je zasadio i vinograde šardonea, što su ujedno i prvi pravi zasadi te sorte u Italiji. Kada pravite penušavo vino na taj način, ono što mora da vam bude imperativ je kvalitet. Tako je to u slučaju gospodina Ferrarija bilo do samog kraja, kada je, budući bez svojih naslednika, sredinom prošlog veka prepustio ceo posao Brunu Luneliju, vlasniku lokalne vinoteke i ocu petoro dece, koja sa naslednicima i danas vode kuću koja je prerasla u ozbiljnu vinariju koja godišnje izbaci nekoliko stotina hiljada boca penušavca. I dalje je sirovina za njihova vina u najvećem broju slučajeva šardone, uz nešto pino noara, dok portfolio pokriva širok spektar stilova, od osnovnih do velikih odležalih rezervi. Vinogradi su na velikim nadmorskim visinima što obezbeđuje neophodnu svežinu penušavim vinima, a kompletan uzgoj grožđa odvija sepo principima održive i organske proizvodnje.



Paolo Scavino, Pijemont

Valjda jedna od prvih stvari koja se uči u raznim vinskim školama vazana za Italiju, jeste Pijemonte. To je, uz Toskanu, nešto što morate da znate ako uopšte i razmišljate o Italiji. A najslavniji u Pijemontu je svakako region Barola, iz kog dolaze istoimena vina od sorte nebiolo. Ova tačka našeg putovanja podsetila nas je da postoje i predeli bez planina, što je meni kao ravničaru posebno prijalo. Nije Pijemonte mnogo ravan, ali je mnogo pitomiji od surovih vrhova Dolomita. U sred te pitomine, nalazi se zatalasani i zeleni Barolo, sa svojim vinogradima i potezima sa kojih dolaze vina za kojima ludi ceo svet. Nemojte ni da razmišljate o tome koliko ovde košta parče vinograda, pogotovo na najboljim položajima. Zemlja teško menja vlasnike i zato najboljim pozicijama upravljaju uglavnom vinari sa dugom tradicijom.

Paolo Scavino je vinarija koja postoji stotinak godina i jedna je od onih koja vinograde ima na nekim od najboljih poteza. Ključni član porodice Skavino bio je Enriko, koji je sa samo deset godina polovinom prošlog veka radio puno radno vreme u vinariji. Naravno, izrastao je u posvećenika svog posla, koji je iskombinovao znanje i želju za inovacijom i postao jedna od ključnih osoba u razvoju celog regiona.
Ulazak u vinariju Paolo Scavino otkrio je mesto na kom je sve posvećeno poslu pravljenja vina bez ustupaka u pravcu ugađanja posetiteljevom oku. Pravi vinopija to će svakako znati da ceni. Sudovi, barici i sve ono što se uobičajeno vidi u većini vinarija... i onda primećujem pumpu kakvu prvi put vidim. Metalna, okrugla skalamerija iz koje vire creva, poput velikih arterija koje idu u različitim pravcima. Šta je ovo? – Ah, to je pumpa, njome pretačemo vina u različite sudove. - Ali izgleda kao... - Da, jeste, te pumpe su napravljene po ugledu na pumpe za krv.... Dakle, vinarija koja ima srce i bukvalno. Istina, metalno, ali ko mari. Radi šta treba, pumpa vino, krv sveta, tamo gde treba.
Dostojna naslednica svog dede je Elisa, predstavnica četvrte generacije porodice Skavino, koja danas stoji na čelu vinarije u mestu Kastiljone Fileto. Vinarija Paolo Skavino ima vinograde u šest od jedanaest mogućih Barolo apelacija, međutim oni prave i vina od drugih lokalnih sorti poput dolčeta i barbere, kao i vrlo interesantni Scorisso, belo vino nastalo kupažom šardonea, sovinjona i vionjea, koje smo imali priliku da probamo kao uvod u degustaciju. Vrhunac je nastao, naravno, kada je počeo niz barola iz različitih vinograda i različitih godišta. Barolo je definitivno jedno od onih tipova vina za koje vam treba dovoljno vremena da ih probate, koliko god to zvučalo izlizano. Ali kada jednom otkrijete njihovo bogatstvo i elegantnu raskoš, ostaćete navučeni i nikada se nećete skinuti sa toga. Pred nama su se izređali Bricco Ambrogio i Bric del Fiasc iz različitih godišta, među kojima treba zapamtiti 2010. u prvom, i 2005. u drugom slučaju, te na kraju veliki Rocche del Annunziata reserva.
I šta još? Pa bilo je tu nekih pasti, sireva, maslinovih ulja, malo tartufa i drugih finih zalogaja, uz nizove čaša strašno dobrih vina. Ići ćemo opet, šta drugo?