Početna»Kolumne»Perica Radović Merlo»Šta sve jedan magnum može da uradi čoveku...
10.02.2016.

Šta sve jedan magnum može da uradi čoveku...

Taman sam počeo da brinem da ću propustiti divnu priliku da na stranicama časopisa Vino & Fino počnem da objavljujem neka svoja – Teofil Pančić bi ironično rekao – „smatranja“ o društveno-vinskim pojavama, kada mi se „dogodio“ vrlo zanimljiv razgovor na starom dobrom fejsbuku. Sadržaj dobijene poruke i potonje prepiske sjajan su povod da na ovom mestu pokušam da raščistim neke stvari vezane za pisanje o vinima, u Srbiji. Da stvar bude još lepše obojena, povod za pomenuti razgovor je moj tekst o vinu Prokupac boje lila2009, vinarije Budimir. Ali, da krenemo redom...

Najpre se dogodila – što, pokazaće se, nije bez značaja − ta magnum boca. Šmekerski – kako je neko savršeno precizno već ocenio – gest vinarije Budimir da se personalizovanom magnum bocom Prokupca boje lila zahvali svima koji se na neki način bave podizanjem nivoa vinske kulture u Srbiji obeležio je njihovu prvu promociju ovog vina. Veoma, veoma mi je drago što sam se našao na spisku onih koji su zaslužili takvu bocu.
U želji da na svom blogu pratim aktuelnosti na srpskoj vinskoj sceni, nekoliko dana posle toga otvorio sam flašu tog prokupca (standardnu, ne magnum) degustirao ga i posle nekoliko dana objavio tekst o impresijama. Između ostalog, napisao sam: „Moram da kažem da – prevedeno na jezik ličnih afiniteta – ovo vino nije my cup of tea. Jednostavno, volim punije telo, teži, čvršći stil. Ipak, bez sumnje, reč je o odličnom vinu, izuzetno suptilnom, i, usudiću se da kažem, pomalo kontroverznom. Jednom od onih srpskih vina koja obavezno treba probati.
Posle nekoliko dana, stiže poruka... Ime pošiljaoca zadržaću za sebe, ali naglašavam da ta osoba, koliko znam, nema nikakvih formalnih veza sa vinarijom Budimir, kao i da je veoma poznata u vinskom svetu, a ja prema njenom radu gajim poštovanje. Želim da podvučem još nešto: smatram izuzetno časnim gestom to što sam ovakvu poruku dobio potpisanu imenom i prezimenom. Sjajno, poštovanja i hvale vredno i prilično retko. Uprkos tome, ili možda baš zbog toga, što uopšte nije bilo prijatno čitati njen sadržaj.
Parafraziranje suštine, uz poneki citat, svega napisanog tom prilikom, svelo bi se otprilike na sledeće: uprkos velikom poštovanju prema meni i mom radu, pošiljalac ne razume moj osvrt na Prokupac boje lila. Posebno mu, rekao bih, smeta moja formulacija razvodnjeno na jeziku i ono gde kažem da sam očekivao neku vrstu demonstracije sile, a sile – nigde. Ovo je vino, objašnjava mi moj sagovornik, pre svega elegantno (Sve je ovde mnooogo suptilnije, elegantnije, mekše – napisao ja!), a ja ga u tekstu, pročitaću dalje, “kudim iz sve snage”?! Ono, da vas podsetim, bez sumnje odlično vino koje svakom preporučujem da ga proba... Zanimljivo.
A dalje sledi:
„Posle ovoga zaista mi nije jasno zašto ti je vinarija Budimir dodelila magnum bocu za zalaganje u popularizaciji vinske kulture u Srbiji. Devojke iz vinarije su bile toliko nesrećne što nisi uspeo da dođeš na promociju i dodelu, pa su našle način da boca stigne do tebe, ostali koji nisu došli nisu ni dobili bocu.“
Ovo je odlično mesto da na njemu istaknem kako mi je jedna druga osoba − zaposlena u jednoj velikoj vinariji − na moje mišljenje o ovom prokupcu, rekla da smatra kako sam podlegao marketingu i činjenici da sam dobio personalizovanu magnum-bocu, pa sam vino, možda i nesvesno, precenio!
Šta sve jedan magnum može da uradi čoveku...
Moj prvopomenuti sagovornik svoje izlaganje nastavlja oštrim startom: dok nemilosrdno kudim Prokupac boje lila, piše dalje, pišem hvalospeve (?!) o nekim drugim vinima, pa se on pita da li je vreme da mene pita koliko košta, kako je napisao, „pošten osvrt“ na mom blogu... Pošten, dakle, pod navodnicima.
Razgovor završavamo u mirnom, prijatnom i drugarskom tonu, uz dogovor da uz neku kafu prvom prilikom nastavimo polemiku...
Zaista mislim da nema baš mnogo ljudi koji će izabrati da ti ovakve stvari saopšte direktno. Za to, svaka čast! Međutim, sa stanovišta konstruktivne, argumentovane rasprave, stavovi mog sagovornika su na više načina pogrešni, mada sam siguran da nisu zlonamerni. Još bolje od toga, takvi su da mi daju prostora da se osvrnem uopšte na neke bitne stvari na temu pisanja o vinima, u Srbiji.
Veoma sam, najiskrenije, zbunjen činjenicom da neko – a ispostaviće se da takvih ima još – smatra da moj tekst o Prokupcu boje lila nije afirmativan. Kako je moguće da napišeš za vino da je bez sumnje odlično, a da dobiješ prigovor kako ga kudiš iz sve snage?!
Stvar je, izgleda, u nekim izrazima koje sam upotrebio...
Recimo: razvodnjeno na jeziku... Izgleda da su mnogi to shvatili kao kvalitativnu odrednicu. Reč je, zapravo, o senzornom utisku koje je vino na mene ostavilo. Mnoga odlična vina iz, na primer, Barola, po meni su takođe „razvodnjena“. Jasno mi je da je nekoga to moglo da asocira na slabost, ne mogu da razumem da naredna rečenica koja glasi: „Međutim, kad sklizne niz grlo, ostavlja za sobom utisak moćne punoće ukusa“ – nikog nije naterala da promeni mišljenje.
Ili, recimo, ono: a sile – nigde... I to je izgleda protumačeno kao moje nezadovoljstvo snagom vina. Nažalost, ni ovoga puta nisam dobro shvaćen, za šta je možda delom odgovornost i na meni i mom izboru reči. Ipak, ne mogu da se otmem utisku da se ljudi nekako više „lepe“ za potencijalno negativne, nego za konkretne vrlo pozitivne ocene.
Zašto sve ovo pišem?
Kako reče jedan moj vinski prijatelj, mi koji se danas u Srbiji bavimo pisanjem o vinima predstavljamo nultu generaciju u tom poslu. Stoga je nužno, budući da nemamo puno prethodnika, da sami uspostavimo određeni vokabular, jer nemamo na koga da se ugledamo. Neka i ova objašnjenja budu deo tog procesa.
Drugo, ne i manje bitno: vinski blog Zapisi jednog Merloa jeste i literarna forma, osmišljena da promoviše i lepu reč, stilski obojenije i upečatljivije tekstove o vinima. Zato je i rečnik koji koristim nešto razbašureniji i razlikuje se od preciznih, stručnih opisa. Ta literarnost je bitna meni kao autoru, a i – usudiću se reći – većini onih koji rado čitaju moje tekstove.
Iskoristiću ovaj prostor i da se osvrnem na još jedan bitan momenat iz gorepomenutih rasprava. Naime, koliko to uticaja na moj sud ima činjenica da sam dobio neku bocu vina i koliko to koštaju moji osvrti?
Ne, ne naplaćujem svoje tekstove o vinima. Ne zato što ne bih umeo. Ni zato što sam naivan.
Odabrao sam drugačiji put. U eri sirovog marketinga, plaćenih, naručenih tekstova i jeftinog PR-a, u vreme izmišljanja tema i pisanja o svemu i svačemu − samo da bi se zadovoljio broj karaktera i broj tekstova − u vreme bujanja članaka pisanih za vinare, ja sam se odlučio za nešto drugačije. Odabrao sam da se obratim onome ko vino mora da kupi. Odabrao sam da pokušam da budem koristan nekome ko stoji ispred prepunih rafova vinoteka ili marketa, steže u ruci hiljadarku i ne usuđuje se da zakorači u šumu ispred sebe i maši se za neko određeno „stablo“, u strahu da će da se uhvati za pogrešno. Na kraju, želim da neko ko čita moje tekstove ne oseća u stomaku onu vrstu mučnine koju osećam ja čitajući neke druge, očigledno plaćene...
Da, većinu vina o kojima pišem dobijem, ali, suprotno mišljenju mojih gorepomenutih sagovornika, to ne utiče na moje tekstove. Smanjuje mi troškove, olakšava postojanje bloga, ali to je sve. Uz to, niko ne treba da se oseća dužnim da mi poklanja bilo šta. Očekivanje da pišem o vinu dobro samo zato što sam dobio bocu besplatno smatram ne samo pogrešnim već i anticivilizacijskim.
Kao što sam napisao u tekstu O Merlou, ja nisam vinski stručnjak. Moji tekstovi možda neće biti uvek sasvim tačni, a svakako nisu stručni. Svakog dana sve više učim o vinu i svakoga dana sve više bivam svestan količine znanja koja me tek čeka.
Ali, ja pišem ono što mislim. Pišem ono što ja mislim.
Ukoliko neko bude raspoložen da mi plaća da bih pisao o vinima ono što mislim, smatraće se dobrodošlim. Broj tekućeg računa poznat redakciji.